Fundamentalno postoje samo dva bitna pitanja u polju prava. Jedno je, "Kako sudovi u stvari odlučuju slučajeve određene vrste?". Drugo je, "Kako oni treba da odluče slučajeve određene vrste?" Osim ako pravni "problem" može biti podveden pod jednu od ovih formi, on nije smisleno pitanje i svaki odgovor na njega mora biti budalaština.
Kada prepoznamo da su pravna pravila samo formule koje opisuju uniformnosti sudskih odluka, da su pravni koncepti, isto tako, obrasci ili funkcije sudskih odluka, da same odluke nisu proizvodi logičke partenogeneze rođene iz već postojećih pravnih principa, već su društveni događaji sa društvenim uzrocima i posljedicama, onda smo spremni za ozbiljan posao ocjenjivanja prava i pravnih institucija u smislu određenih standarda ljudskih vrijednosti.
Koliko god da je vrijedan jezik transcendentalne budalaštine za mnoge praktične pravne potrebe, on je u potpunosti beskoristan kada hoćemo da proučavamo, opišemo, predvidimo, i kritikujemo pravne fenomene. Te, iako sudije i pravnici ne moraju biti pravni naučnici, od određenog je praktičnog značaja da bi oni trebali prepoznati da tradicionalni jezik argumenta i odluke niti objašnjava niti opravdava odluke sudova. Kada se živopisne fikcije i metafore tradicionalne jurisprudencije smatraju razlozima za odluke, radije nego poetička i mnemonička sredstva za formuliranje odluka donesenih iz drugih osnova, onda autor, kao i čitalac odluke ili argumenta, sklon je da zaboravi društvene sile koje oblikuju pravo i društvene ideale kojim se pravo treba suditi. Stoga se najinteligentnije sudije u Americi mogu baviti konkretnim praktičnim problemima proceduralnog prava i korporativne odgovornosti bez obzira prema ekonomskim, socijalnim i etičkim pitanjima kojih se dotiče.
Naš pravni sistem je pun nadnaravnih koncepata, odnosno drugim riječima, koncepata koji ne mogu biti definisani u pojmovima iskustva, i iz kojih razne vrste empirijskih odluka tobože teku. Protiv ovih nedokazivih koncepata savremena jurisprudencija postavlja ultimatum. Bilo koja riječ koja ne može platiti u valuti činjenice, mora se proglasiti bankrotiranom, i mi ne trebamo da imamo s njom ikakvog posla
Pravni koncepti (na primjer, korporacije ili subjektivna prava vlasništva) su nadnaravne pojave koje nemaju dokazivo postojanje osim u očima vjere. Pravna pravila, koja upućuju na ove pravne koncepte, nisu opisi empirijskih društvenih činjenica (poput običaja ljudi ili običaja sudija) niti iskazi moralnih ideala, nego su radije teoreme nezavisnih sistema. Slijedi da pravni argumenti nikada nisu opovrgnuti moralnim principima, niti ikad empirijskim činjenicama. Jurisprudencija, onda, kao autonomni sistem pravnih koncepata, pravila, i argumenata, mora biti nezavisna kako od etike i takvih pozitivnih nauka poput ekonomije ili psihologije. U konačnici, to je specijalna grana nauke transcendentalne budalaštine.
Razvod pravnog rasuđivanja od pitanja društvene činjenice i etičke vrijednosti nije proizvod zahrđalih pravnih fikcija nasljeđenih iz tamnog doba. Čak i u najmodernijim oblastima pravnog razvoja može se prepoznati kako sudovi i pravni istraživaći trapeziraju oko krugova i epikrugova bez spuštanja na zemlju dokazivih činjenica
Sudija realista, konačno, neće sebe ili bilo koga drugoga zavaravati temeljeći odluke na kružnom rasuđivanju iz postojanja ili odsustva korporacija, zavjera, vlasničkih prava, titulusa, ugovora, uzročno-posljedičnih veza, ili drugih pravnih izvedenica same sudske odluke. Radije, on će iskreno ocijeniti sukobljene ljudske vrijednosti koje su suprotstavljene u svakom sporu, ocijeniti društveni značaj precedenata prema kojima svaki zahtjev apelira, i otvoriti sudnicu za sve dokaze koji će baciti svjetlo na delikatni praktični zadatak društvene prilagodbe, i povjeriti Von Jheringovom raju pravnih koncepata sve pravnike čija je jedina vještina ona konceptualnog akrobate.
Vrhovni sud je tvrdio, "Sindikat može biti tužen jer je, u osnovnim aspektima, osoba, kvazi-korporacija." Realista će reći, "Sindikat je osoba ili kvazi-korporacija jer može biti tužen; nazvati nešto osobom u pravu, samo je istaći, u metaforičkom jeziku, da ono može biti tuženo." / Postoji značajna razlika između ove dvije vrste opisivanja situacije. Ako kažemo da sud djeluje na određeni način "jer je sindikat osoba", čini se da mi opravdavamo radnju suda, i da je opravdavamo, štaviše, na transcendentalni način, tvrdeći nešto što zvuči kao propozicija, ali što ne može biti potvrđeno niti opovrgnuto pozitivnim dokazima ili etičkim argumentima. Ako, s druge strane, kažemo da je sindikat osoba "jer sudovi dopuštaju da bude tužena", mi prepoznajemo da radnja sudova nije uopće opravdana, i da pitanje da li je radnja sudova opravdana zahtijeva odgovor u ne-pravnim terminima. Opravdati ili kritikovati pravna pravila u čisto pravnim pojmovima uvijek znači argumentovati u začaranom krugu.
