A meni se uvijek dopadalo:rnkad su ptice kroz noć letjele,rnkad je lišće tiho opadalo;
Ako nismo zajedno po aprilskoj gazili travirnsačekaćemo zajedno prve mirise snijega.
Ali kut zemlje na kom smo žito želirni sa koga smo cijedili vina,rnzemlja koju smo pili i jeli,rnčija na ognju palili drveta,rngdje smo sahranili oca i sina,rnkao da je sva grob pradjedovska,rnkrvavo nam je bliska i sveta.
Ali ne boj se, jutros sam očirnspustila na zemlju bodra.
Bolje bi bilo da nismo budili snijegrniz sna djetinjeg,rnda nismo srebrne jelenske rogovernšumom lomili.
Bolje bi bilo da smo sa potokomrnuz ledeni nakovanj stali.
Bolje bi bilo u tome prostranstvurnbez ijedne žive dušernda ni riječi nismo izrekli,rnda se na bele ljuljaške nismo peli,rnda smo sa grlicama sniježnimrnčutke seli za razboje.
Da mi je da ne umrem u tuđinirnLijepe su sve bukove u zemlji česte,rnlivada svaka lijepa je mlada,rni sve rijeke nepoznate,
Da vidim u životu kako je,rnduša nečija ako jernza radost stvorena.
Gledam kako se dižurnvečernji lukovi i svodovi,rni zvjezde mi bivaju bliskernkao seljaku jesenji plodovi.
Gledanje u njih me liječirnkao zavičajno lipovo saće,rni mami više negornputnika vatre domaće.
Govori tiho.rnPtice noćas blizu nas pjevaju i meni je žao da čuju kako u glasu nečijem ima suza.
I čini mi se, negdje ljudi sadrnprolaznost imaju na umu,rnpa će doći noćas na nas brijegrnda spokojno svega se odreknu.
I čini mi se, negdje u blizinirnrođeno srce da nekome smeta,rnpa će doći noćas na naš brijegrnda se nasmije svemu što biva.
I noćas samo da iskapi pilarnzaborav za njih svježi,rnzahvatila sam ga šakom s izvorarnkome pjesak zvjezdani na dnu leži.
I voljela bih da te tek sada volim prvi put.
Ja volim više zime ,čistoću mirnurnod bolesnoga dana proljećnogarnkad ruke bez strasti ne mogu da se dirnu.
Jer od rođenja sa mnom,rnma kud se makla,rnidem ja vječno umorna.
Kad su sjenke u san sljetale,rnkad me ljudi nisu voljeli,rnkad su stvari duši smetale.
Kada ustreba snage, znam, nada mnomrnzvjezde su i nebesa modra.
