Jedno zvanje vrijedi uvijek samo onoliko koliko čovjek kadar iz njega stvori.
Jednom svijetu jedan pjesnik jedne vrste je sasvim dosta.
Jedva čekam petak, pa da lumpujem do zore, do jutra rana.rn
Jer čak i veoma mudri ne mogu vidjeti sve krajeve.
Jer ja sam još uvijek ja, Hollywood ne bi me mogao promijeniti.
Jer, ma koliko to čudno zvučalo, ljubav se uvijek može usporediti s mačem s dvije oštrice. Prva oštrica, udaljenija, poput Ekskalibura prividno budi najčistija osjećanja, preplavljujući tijelo nekom začaranom energijom, blagotvornom, snažnom, okrepljujućom. Ona je ta koja naše ciljeve načini ostvarljivim. Drugu oštricu ne vidimo. Ona jeste bliža, samo, od uprtih pogleda ka prvoj, mi se ne osvrćemo. Vidici su nam suženi, tupi, nerijetko, poneseni zaslijepljenošću, ne upotrebljavamo svijest, zdrav razum, pa tako nesvjesni sami sebi nabijamo vrh oštrice u srce. Nakon toga, postajemo slabi, krhki, ranjivi... Tu ranjivost, taj neuspjeh, ispoljavamo pogrešno. Kroz ljutnju, bijes. Trudimo se da prikrijemo stvarno stanje, sve više upadajući u vrtlog izgubljenosti, jer nas rđa i neljubavna hladnoća oštrice sve više prlja, ipak lijek postoji, ali se pametni lijeće. Oni drugi nastavljajući s povrjeđivanjem, ne primjećuju kako lijek postoji u isto tako naoštrenom maču. Samo treba usmjeriti pažnju na prvu oštricu. Tu se zapravo krije eliksir izlječenja, ne u oštrici, već u iskustvu. Svakom se dogodi.
Još malo i zaboravićeš na sve. Još malo, i sve će zaboraviti na tebe.
Još negdje sunca imarngdje postoje još sni.
Još od prvog poljupca trebao sam znati da mi se s tobom loše piše.
Još u mladosti treba da odsječeš štap na koji ćeš se oslanjati u starosti.
Kad bi budućnost bila stolica,čovječanstvo bi u njoj moglo bezbrižno drijemati.
Kad izguraš školskernklupe ljubavirni još neke peripetijernpojavit æe se proljeæernmožda još zelenije i svijetlije.rn
Kad jednoga dana turizam procvijeta i navale Švabe u rekordnom broju, cijela æe zemlja samo od ljeta, živjeti kao bubreg u loju.
Kad se ljudi bore za svoju slobodu, rijetko dobivaju za svoju pobjedu bilo što drugo do li nove gospodare.
Kad se ustavljaš na ničemu, odričeš se da ideš k svemu, jer da dođeš od svega k svemu, moraš se odreći svega u svemu.
Kad smo bili mladi, budućnost je bila tako svijetla.
Kad tad ti æeš znati da si me stvarno volio. A ja neæu biti tu da mi kažeš to.
Kada čovjek dotakne dno, obično se preda, zastaje i tako pasivan, ukočen od svoje ogorčenosti i poraza, ostane na dnu. To se zove pesimizam. Rijetki su ljudi koji to dno, taj poraz i tu ogorčenost razumiju na pravi način, pa ponovo, nepredano kreću, s mnogo više sigurnosti, svjesni da od dna ne mogu dalje i da svaki pokušaj, bez obzira koliko loš bio, vodi ka uzvišenju. Skoro uvijek, ljudi tog tipa, pronađu svoje mesto na piramidi uspjeha, pa tako bezbrižni i iskusni, gledaju dno kao najobičniju odskočnu dasku. To je za mene optimizam.
Kada imate djecu,shvatite da se ne može ništa planirati.Nema plana A,plana B.Život se događa i vi idete s njim.
Kada oprostite, ni na koji način ne mijenjamo prošlost - ali sigurno mijenjamo budućnost.