Ja sam u svojoj traci života,a ti,ti,ti čovječe?.
Ja sam u svojoj traci, što nije u mojoj kategoriji. Voliš splav 4?, ja sam poput El Ventilador.
Ja sam uvijek bila tip osobe da su svi sretni i zadovoljni. Želim da sve bude 100 posto savršeno. Ja se ne osjećam dobro kada me ljudi drže na visokim očekivanjima.
Ja sam zadnji gost u kafićurnniko da mi društvo pravi.
Ja se borim,samo neka potraje ova radost što se smije u meni otkad za tebe živim.
Ja se pjesmom bunim. Ja se ljubavlju borim.
Ja volim da se natječem i loše se osjećam kada izgubim. To se na meni može vidjeti kada izgubimo, jer se loše osjećam. Tada ne volim razgovarati sa bilo kime.
Ja znam s koliko srca vodim ovu momčad. I to je pitanje za savez. Miran sam i spreman za daljnji rad. Imamo naš cilj koji je usmjeren na Olimpijske igre u Riju..
Jak karakter, iz kojeg iskre sijevaju, postaje čvrst poput plemenitog čelika.
Jako je usamljeno odgajati dijete na svoju ruku.
Jauk se čuje bez obzira tučeš li ili tebe tuku.
Jedan čovjek je magični je drugi čovjek je inženjering. Supernatural je nula riječ.
Jedan čovjek sa puškom može kontrolirati sto ljudi bez nje.
Jedna sam od onih koje vole tjerati po svom, čak i onda kad otkrijem da sam u krivu nastavljam započeto. Teško priznajem grešku i ne volim kad mi neko sudi. To može samo Jedan!
Jedno zvanje vrijedi uvijek samo onoliko koliko čovjek kadar iz njega stvori.
Jednom sam se hrvao s anđelom. On je pobijedio, ali naučio sam nekoliko stvari.
Jer, ma koliko to čudno zvučalo, ljubav se uvijek može usporediti s mačem s dvije oštrice. Prva oštrica, udaljenija, poput Ekskalibura prividno budi najčistija osjećanja, preplavljujući tijelo nekom začaranom energijom, blagotvornom, snažnom, okrepljujućom. Ona je ta koja naše ciljeve načini ostvarljivim. Drugu oštricu ne vidimo. Ona jeste bliža, samo, od uprtih pogleda ka prvoj, mi se ne osvrćemo. Vidici su nam suženi, tupi, nerijetko, poneseni zaslijepljenošću, ne upotrebljavamo svijest, zdrav razum, pa tako nesvjesni sami sebi nabijamo vrh oštrice u srce. Nakon toga, postajemo slabi, krhki, ranjivi... Tu ranjivost, taj neuspjeh, ispoljavamo pogrešno. Kroz ljutnju, bijes. Trudimo se da prikrijemo stvarno stanje, sve više upadajući u vrtlog izgubljenosti, jer nas rđa i neljubavna hladnoća oštrice sve više prlja, ipak lijek postoji, ali se pametni lijeće. Oni drugi nastavljajući s povrjeđivanjem, ne primjećuju kako lijek postoji u isto tako naoštrenom maču. Samo treba usmjeriti pažnju na prvu oštricu. Tu se zapravo krije eliksir izlječenja, ne u oštrici, već u iskustvu. Svakom se dogodi.
Jeste li ikada bili povrijeđeni i mjestom pokušavali liječiti malo, a vi samo povucite ožiljak izvan nje iznova i iznova.
Još se borim za nasrnjer gubim sve ako izgubim tebernzauvjek najbolja sirna ja ne ličim na sebe...rn
Jos te volim rnkako da ti javimrnulicu i broj rnnekada sam znao