Čudni su četinari. Bog šalje kišu, a njihovo se lišće ne ukvasi, Bog šalje sunce, a oni se ne raduju. Bog šalje vejtar, a oni se ne ljuljaju, Bog šalje san i smrt drveću, a oni se zelene. Ali kad uđeš u šumu, ti osjetiš da se tlo pod tvojim korakom ugiba i noga ti upada u nešto mekano i trulo. To su milijarde iglica koje su, kao suze ponosita čovjeka, nečujno i nevidljivo pale. I vidiš sitne točkice stvrdnute smole koja je, preko noć, u času crnog mraka, kad ni najbliži susjed ne može da vidi, potekla iz srca koje se u bolu steglo. A izjutra, kad probuđeni fjur potjera stotinu vjetrova na sve strane, dremljiva stabla se u nekoj vrtoglavoj liniji povedu za strujom, ali vrhovi njihovi su i tada budni i mirni kompasi u neke neslućene predjele i daljine.

O autoru

Ime i prezime: Isidora Sekulić
Nacionalnost: Srbija
Profesija: književnica
Datum rođenja: 16.02.1887.
Datum smrti: 05.04.1958.

Kategorije

Žalost, Cvijeće, Dan, Noć


Predlažemo Vam i citate u nastavku

26843
Citata
1732
Autora
316
Kategorija