"Nije dovoljno samo živjeti!" - reče leptir, "Potrebno je imati malo sunca, malo slobode i malo cvijeća!"
Ako se rastanemornonako pošteno i samirnšto ćemo reci susjedimarnpoštaru i tvojoj mami.rn
Ako si čovjek – vodi ljubav, ako si cvijet – budi mimoza.
Ako uzmes ljubav, vrati rnBozicni sving rnBubreg rnDa me zavolis rnDa rodim se rnDa sutimo zajedno rnDi si ti MarernEto tuge rnEvo ti ljubav
Andjele rnBijele zastave rnBilo cvijeće rnČovjek tvoj rnCvijet medju stijenama rnDa me poljubišrnDa mi se povrijedilarnDalmatinske suze rnDi me mladost ostala.
Bajke leže u meni poput sjemenki; potreban je sami dašak vjetra, zraka sunca ili kap gorčine pa da se rastvore u cvijet.
Bila jednom u tim davnim danima, Grabovčeva lijepa kći, gdje iz kamena voda teče na Hercegovu tlu,gdje iz kamena raste cvijeće u sjećanje na nju.
Budi biljka,budi stvar,budi umoran i star,budi divlji,budi loš šta ću kad te volim i gledam ti kroz prste ja iz dana u dan ta se greška ponavlja.rn
Budi kao cvijet koji pruža svoj miris čak i ruci koja ga čupa.
Cijeli je život pokus. Što više pokusa napravite - to bolje.
Ćilim se rujni pred njom podatno pruža rnsatkan od uvelih ruža. rnrnI tko je sretne, namah tražiti stane rnmahnito minule dane.
Čudni su četinari. Bog šalje kišu, a njihovo se lišće ne ukvasi, Bog šalje sunce, a oni se ne raduju. Bog šalje vejtar, a oni se ne ljuljaju, Bog šalje san i smrt drveću, a oni se zelene. Ali kad uđeš u šumu, ti osjetiš da se tlo pod tvojim korakom ugiba i noga ti upada u nešto mekano i trulo. To su milijarde iglica koje su, kao suze ponosita čovjeka, nečujno i nevidljivo pale. I vidiš sitne točkice stvrdnute smole koja je, preko noć, u času crnog mraka, kad ni najbliži susjed ne može da vidi, potekla iz srca koje se u bolu steglo. A izjutra, kad probuđeni fjur potjera stotinu vjetrova na sve strane, dremljiva stabla se u nekoj vrtoglavoj liniji povedu za strujom, ali vrhovi njihovi su i tada budni i mirni kompasi u neke neslućene predjele i daljine.
Cvijeće su najslađe stvari koje je Bog stvorio,samo im je zaboravio podariti dušu.
Cvijet treba sunce da postane cvijet,čovjek treba ljubav da postane čovjek.
Cvijet treba sunce da postane cvijet,rnčovjek treba ljubav da postane čovjek.
Da bi ostali zajedno, članovi neke porodice moraju se međusobno prezirati.
Da te više nema ne mogu podnijetni,niti cvijeće na grob ti odnijeti.Taman da sam od čelika ja taj teret ne mogu ponijeti.
Dalmacijo, kao blistav cvijet,rnčaroban, lijep, ti si sav moj svijet.
Dodjii nočas u moj sanrnu moj tajni polusvitrnja nemam ništa da ti danrnmozda mogu dat'ti cvit.rn
Dok na nebu tvoj pratim letrntako sama na svijeturnu kljunu svome ti nosiš cvijetrnda ga njemu daš.