Spusti se polako u dušu svoju,tiho u suton,kad zaspe sunce,a grad pod gorom zagrli noć.Spusti se polako,a da se ne povrijediš.Sjedni i bez maske poledaj lice svoje.Pogledaj oči,one su prozori duše tvoje.Upitaj sebe i Njega.Tko sam ja i kamo idem?
Svi smo mi nesretno sretni,mi mali priprosti ljudi,mi bezimeni,što svaki dan jedemo malo da bismo sutra imali bar nešto...
Ti si ruka ispružena za one koji posrću.Ti si oslonac slabima.Ti si hladna vodaa koja osvježava,umorne i slabe.Tvoje riječi su kruh i sol.Ti si luč što svijetli upaljena Njegovom vatrom,Njegovom ljubavlju,davno i daleko...
U meni su svi slapovi,sve kiše od postanka,gromovi i munje.Sve se to pretočilo u mene,rasplakalo,rastužilo,skamenilo i samo želim da mi oči zgasnu...
U svanuće kad se probudi grad i sunce,sa osmijehom kreni.Ti možeš biti kvas,sol zemlje.Ti možeš biti grad na gori ako se tvoja svijeća vjere i nade nikada ne ugasi...
Umiranje nije ni lijepo ni lako.Ono je bolno,tužno,osobito ako smrt urani,ako dođe prije osmijeha,prije plača,prije djetinjstva,ako urani,prije života,prije rođenja...
Upali svijeću,prozor otvori,neka se svijeća nikad ne ugasi.Vani je noć,neka ti svijetli,i drugima osvijetli stazu...
Zemlja je moja kao ptica u letu,ne lomite joj krila,molim.Ne šaljite me daleko umrijet ću od tuge...
Zemlja je moja lijepa kao cvijet,kao ptica bijela.Molim vas,pustite Zemlju moju neka diše,neka cvjeta.
Zemlja je moja ranjena i tužna,gazi je tuđin,hoće ju slomiti.Zemlja je moja slobodna ptica u duši mojoj,ovdje daleko...