Priznajem da je kroz angažman s moje obrta - priznajući ideju i to izvlači, izgradnju fizičke modele, u suradnji sa stručnjacima, izgradnju skulpture u urbanoj skali, te ih održava kroz godine vremena i interakcije s publikom - da nova umjetnost za gradove postao pravi.rn
Priznajemo da imamo male greške, samo da bismo uvjerili druge da nemamo velikih.
PriznajrnJa nisam bio bog zna štornPrema tebi ni pravedan ni blag.rn
PriznajrnKoliko truda uzaludrnDa u meni prepoznaš svoje ljubavi bar trag.
Priznajte svoje grijehe Gospodinu i bit će vam oprošteno; priznajte ih čovjeku, i vi ćete se ismijavati...rn
Priznat' æu joj, zaljubljen samrnkao malo dijete ja sam sretanrnda me voli, ja to znam.rn
Priđoh šanku i prije nego se konobar snađe i pozdravi me, bez uvijanja ga upitah: "Zar je ovdje zabranjeno gledati sve što nije režimski program?" On pocrveni. Prvo pritisnu dugme na daljinskom upravljaču i vrati nazad onu nenu pod aladžom, pa tek onda reče: "Naravno da nije." Onda skloni svoje pivo i obrisa šank, pa me upita šta želim popiti.rnNaručih lozovaču, ne skrećući pogled sa ekrana. Pred onom ženom takođe je bio televizor. Kamera uroni u njega i na jednom se nađoh na nekakvoj blatnjavoj kaldrmi. Između vojnika što su s vremena na vrijeme promicali s obje strane neasfaltiranog blatnjavog puta, tutnjio je vojni kamion. Pod ceradom, u karoseriji vidjela su se koljena vojnika što sjede na klupama jedni naspram drugih. Tek kad se jedna kuštrava glava pojavi iz polupomračine što je vladala u prostoru između onih koljena u maskirnim uniformama, postade mi jasno da među njima leži nekoliko nabacanih ljudskih tijela. Tad sa strane silovito poletje jedna vojnička čizma i svom snagom udari u onu glavu. Zatvorih oči i u hipu sasuh gorku lozovaču u utrobu. Unutra u želucu, poluprovarena hrana se uzvrpolji i krenu naviše. Stisoh se i pružih praznu čašu konobaru. On shvati. Dohvati flašu i nasu još jedno piće. "Prošlo je", reče tiho kao da bi ga neko mogao čuti. U glasu mu je vladalo nekakvo povjerenje kao da s njim želi među nama zauvijek povući neraskidive spone savezništva. "Nikad neće proći", rekoh otvarajući oči. Na ekranu je opet bila ona nena pod aladžom. U rukama je vrtila tespih. Plačnim glasom, navlaženih očiju, pričala je o nekom ko je krenuo sa muškarcima kroz šumu prema Tuzli, a onda se najednom pojavio pred njom u Potočarima i rekao da se vratio samo zbog toga što je nije poljubio na rastanku. "Od tad ga više nisam vidjela, do one noći kad su na televiziji pustili taj snimak", reče i zajeca, golom rukom otirući suze sa ispaćenih obraza. Iako je sve bilo jasno, konobar ipak nađe svrsishodnim da mi šapne gotovo na uho: "Jedan od one šestorice što su im naši pucali u leđa, bio je njen sin. Godinama nije znala šta je sa njim a onda..." "Koji?!", trgnuh se i prekinuh ga. "Ne znam. Razumiješ li, vidjela je kako joj pucaju u sina kojem su žicom vezali ruke", reče konobar, odmahnu glavom u nevjerici i dohvati se one boce sa pivom. Potpuno izgubljen stajao sam glave uzdignute prema ekranu kojeg je još uvijek ispunjavalo to izmučeno lice okruženo rubovima šamije. Stajali smo jedno naspram drugog, licem u lice, ja do vriska svjestan njenog prisustva, ona potpuno nesvjesna da je u ovom trenu, stotinama kilometara udaljene, gledaju oči u kojima se nikad u životu nije snažnije isijavala sreća kao onog dana kad su prvi put gledale osmijeh na licu koje će trideset godina kasnije nositi isti onaj dželat što će nemilosrdno sasuti rafal u leđa njenom svezanom dječaku. Da između nas nije bilo hladnog stakla na ekranu, kilometara daljine i tih silnih predajnika, prenosnika i antena što su nas spajale, pao bih na koljena, ljubio joj ruke i molio je za oprost. Iznenada njeno lice opet zamijeni slika onog kamiona, sa ražđapljenom karoserijom okrenutom u naše oči. Iz nje je, ruku povezanih na leđima, obučen u nekakve dronjke, izlazio dječak od nekih šesnaest godina. Nije hodao već se mic po mic klizao na stražnjici. Zažmurih. U jednom gutljaju popih i drugu čašu lozovače i tek tad osjetih da mi se jedna suza probila između stiješnjenih trepavica i kliznula niz lice. "Zar niste do sad vidjeli te snimke?", začuđeno me upita konobar. Umjesto odgovora, držeći glavu ukrivljenu od televizora, izvadih novčanik i bacih mu trideset dinara na šank. On odrešito odbi. Bio je toliko uporan da se zaletio za mnom, sustigao me kod vrata i ugurao mi novac u stražnji džep na pantalonama. Umjesto pozdrava, stisao je šaku i mahnuo sa njom. Da, mi smo ilegalci, mi smo otpor, mi se razumijemo, još nas sve nisu potkupili, ima nas toliko da će pasti u nesvjest od iznenađenja kad se jednog dana pojavimo i zatražimo račun. Sve to pročitao sam iz te pesnice što se još dugo grčevito koprcala za mnom.
Prkosi munji, gromu i olujirnkada žele da mi izbrišu imerni kada cijela viječnost prohujirnsijećaj se, ne zaboravi me.
Pro Tools je izmišljen kako bi ubrzati proces snimanja.rn
Probaj malo crvenog sa mojih usana.
Probao sam svernnista me nije htelorntrajalo bih tornda tebe nisam sreornti si me spasilarnu zivot vratila
Problem je kad netko za meč vrijedan 100 eura može zaraditi 50 tisuća
Problem je kad zabavne stvari postaju navika. I ja mislim da je ono što se dogodilo u našoj kulturi. Brza hrana postala svakodnevna jela.
Problem je, naravno, da su te interesne skupine pitaju za promjene, ali njihov entuzijazam za promjenama brzo nestaje kada to utječe na jezgru njihovih vlastitih interesa.
Problem komunikacije je taj da ljudi čuju ono što očekuju da će čuti
Problem nije u tome da Johnny ne zna čitati.Problem nije ni da Johnny ne mogu misliti.Problem je u tome što Johnny ne zna što je razmišljanje; on ga zbunjuje s osjećajem.
Problem o čovjeku je dvojak. On ne može naučiti istine koje su previše komplicirane, on zaboravlja istine koje su previše jednostavne.
Problem s Amerikom je danas da je previše ljudi saznalo previše o nedovoljnom
Problem s ljudima koji nemaju poroka je da općenito možete biti prilično sigurni da će oni imati neke prilično dosadne vrline.
Problem s mačićima je da s vremenom to postaje mačka.
