Dala sam ti srce rnti ga zgaziornna moju ljubav zlatornnisi paziornsnena sam i bosarntebe čekalarnpala sam ko rosa s tvojih usana
Daleko si, daleko si, rnI negdje na dnu čaše, rnmožda te srce nađe, rntek onda progledaće....
Dao bih joj srce svoje rnneka ima srca dvarnsamo kada njoj je dobro rnonda dobro sam i ja...
Davno je, davno, bilo tornu ljubav vjerovali mi smorni doðe dobro, doðe zlorna ljubav nikad našli nismo.
Dijete odgojeno u tuđini postaje tuđinčetom i odbija se od svoje domovine, od svojega naroda, od svojih roditelja, od sve domaće svetinje.
Diljem svijetarnU svakom narodu.
Divlja će strast ovladat tijelomrndonijet ću tad, slobodu srcu mom...
Djeca - to su naše sutrašnje sudije.
Djeca izgleda ne podnose tako teško kad su u manjini kao odrasli.
Djeca – to su naše sutrašnje sudije.
Djetelina s četiri lista to si bila tirntakvu ženu nikad više neću imati.
Dobio sam psa. Zoveao se ga Egipat. Jer je u svakoj sobi je ostavljao piramidu.
Dobri nalazili lošerntužni sretne ljubilirnja i ti se nismo još usudilirnali, znam dogodit će se tornja u zraku osjećam.
Dobro pisanje je dobro pisanje, ali to ne znači da ne možete ga orkestrirati ili ugađanje ga.
Dočekajmo vrijeme onakvi kako nas ono traži.
Dodirni me slučajno,rnkad bez daha ostanem,rnizvuci me sa dna ponovo,rnne daj me.
Domovina je ovo: kad si u njezinu naručju, sve su muke života snošljive, u tuđini i bijeli kruh je crn, u domaji i crni krušac slast. Nešto te drži u vlasti, prepuštaš se da ravna tvojom sudbinom.
Došla je kući i, čak se ni raspremivši, požurila na računar. Nestrpljivo je čekala da se upali i brzim klikanjem ušla na svoj facebook profil. Odmah se zagledala u gornji lijevi ugao i vidjela da nema novih poruka.rn"Ah, sigurno nije vidio poruku.", tješila se onda.rnI tako, otvorivši svoj inbox, ubrzo se razočara što mu je poruku ikad i poslala. U dnu, kao kakva najgora kletva, pisalo je nešto što je reklo više od njegovog odgovora - SEEN.
Draga sve je propalornsve se drugo rasulornbilo dobro bilo zlorndraga, ja osjećam to.
Draga, govorim joj, tamo napolju ljudi sada beru paradajz, grašak, čak i pamuk; ljudi i žene umiru pod suncem. Ljudi i žene umiru po tvornicama ni za što, za neku crkavicu... Čujem zvuk ljudskih života razderanih na parčiće. Ti ne znaš koliko sreće imamo.
