„Ta igra pod prozorom sabirala je u sebi jedan sasvim nov i neuhvatljiv svijet; u njoj zavijalo je bezbroj glasova; i napregnuto dječije uho, izoštreno brusom strepnje i nekog neobjašnjivog, toplog i primamljivog straha, moglo je čuti kako se ti glasovi kovitlaju u nekom čudnom tajanstvenom kovitlacu, zvižde kroz pustaru noći, bolećivo jauču pod strehom i, razbijeni tvrdoćom zašiljenih ledenica požutjelih od dima, cijuču propadajući ka smrzloj zemlji; tu padaju tupo kao ukočene beživotne ptice i razbijeni lijepe se u neku daleku i neuništivu tišinu; tišina je sagrađena iz neizmjerljivog mnoštva glasova, šapuće dijete samo sebi djedove riječi i nekako duboko u sebi osjeća svoju i samo svoju istinu o tome kako su ti glasovi što se, hrleći iz svih krajeva, tjerani vjetrom i razbijani udarom smrzlih grana u visokim hrastovim krošnjama, skupljaju tu pred njegovim prozorom i cvileći iskaču u tišinu kao u smrt, u stvari glasovi onih kojih više nema, pomrlih, onih koji svojim nebivanjem grade smrt, kao što njihovi glasovi, umirući tu pred njegovim prozorom, izgrađuju tišinu, sveprisutnu i glasnu…”