Volio sam je tako lako, a tako sam teško to znao pokazati, a onda odjednom raspored madeža na njenim leđima kao tajna mapa pokazao mi je u koje zvijezde se trebam zagledati i tako, eto ti pjesma, ludo jedna...
Ženi je valjda u prirodi da pati. Sve do trenutka kad joj netko srce razbije toliko da ga ničija ljubav ne može sastaviti. Tad ništa ne može popuniti prazninu u očima. Tad je ništa ne može smekšati. Tad je najslabija, ali i najjača. Tad gazi sve pred sobom. Takvih žena se treba čuvati.
Znaš, stalo mi je... Ali se uporno ponašam kao da nije. Gradim oko sebe zid do kojeg nitko ne može doći, ali ima jedna caka: Priđi! Reci mi riječ i taj će se zid pokazati kao jedna obična kula od karata koja izgleda moćno dok ne dođe nešto pred čim pada . . .
