Mladima bi glavni predmet učenja morao biti taj da nauče podnositi samoću: ona je naime izvor sreće i duševnog mira
Najsigurniji način da ne postaneš vrlo nesretan je taj da ne zahtjevaš da budeš vrlo sretan.
Najveća je od svih ludosti – žrtvovati svoje zdravlje, ma šta to bilo; zbog sticanja imovine, zbog napredovanja u službi, zbog učenosti, zbog slave, a da o toj slasti i kratkotrajnim užicima i da ne govorimo. Šta više, zdravlju treba sve podrediti.
Neko je, recimo, mlad, lijep, bogat i cjenjen, pa se pitamo, kad želimo da ocjenimo njegovu sreću, je li zbog toga vedar; ako je, naprotiv, vedar, sasvim je svejedno je li mlad ili star, uspavan ili grbav, siromašan ili bogat: on je sretan.
Ono što nas najneposrednije usrećuje jeste vedrina uma. Ova osobina je sama sebi nagrada. Zato bi razvijanje vedrine u sebi valjalo staviti isprijed svih težnji!
Ono što se zna ima dvostruku vrijednost ako se ujedno za ono što se ne zna priznaje da se ne zna.
Prijateljima lako opraštamo greške koje nas ne pogađaju.
Slobodno vrijeme većine ljudi ispunjeno je ili čulnim uživanjima i ludorijama ili dosadom i tupošću.
U samoći bjednik osjeća svu svoju bjedu; veliki duh svu svoju veličinu.
U starosti čovjek se bolje čuva od nesreće, a u mladosti je bolje podnosi.
Zašto su obični ljudi tako društveni i prilagodljivi? Zato što lakše podnose druge nego sebe.
Zdravlje nadmašuje sva moguća dobra tako znatno da je zdrav prosijak sretniji od bolesnog kralja.
