Društveni život je borba koja malo-pomalo dotjeruje narav ljudi sve dok se potpuno ne preobraze njihovi karakteri.
Ljubav nas uči da naročito zavolimo samoću,a ova je druženje s nama samima.
Plač nije znak slabosti,a kad izbijemonda je slatka slabost,slatka i divna slabost koja ne ponižava jakog čovjeka.
Postoji vrlo lijepo dobročinstvo koje svaki čovjek može učiniti svome bližnjem,a ipak se rijetko čini:da se uzdrži da o drugima govori zlo.
Riječ,ta slika misli,može samo izraziti opća i obične strasti,ona nam daje profile,ali ni svijetlo ni sjenke;ona ne umije prikazati ni dubine ni ono što stči,pa ni velike radosti,kao ni veliki bol.
Strah tj.očekivanje nekakve nesreće,veće je zlo od onoga čega se bojimo i što očekujemo.
Sumnjičenje nije odlika uzvišenih duša,nego ograničenih i oholih umova.
Velike stvari su uvijek krajnosti;jake duše ili obožavaju ili mrze.
Vrlina ne cvijeta,ali plodove rađa.
