Ali ja zato vjerujem u pisanje. Ni u što drugo, jedino u pisanje. Čovjek živi poput kukca, ali piše kao bogovi. Nekoć su znali tu tajnu, no ona je danas zaboravljena: svijet se sastoji od krhotina, nesuvisao je, mračan kaos koji na okupu drži još jedino pisanje. Imaš li zamisao o svijetu, ukoliko još nisi zaboravio sve ono što se zbilo, te ako još uopće imaš svoj svijet: to je za tebe stvorilo samo pisanje, kao što ga i neprestance stvara nevidljiva paukova nit, logos koji još drži na okupu naš život.
Jedino iz naših životnih pripovijesti možemo saznati da se i naše priče uvijek okončaju. Inače bismo živjeli tako kao da još uvijek imamo što nastaviti, odnosno, u zabludi.
U svijetu koji mi je na raspolaganju, posljedice ne potječu uvijek iz uzroka, pa se ni uzroci ne pokazuju uvijek posve utemeljenim polazišnim točkama. Stoga se logika, koja se nadala da će ljuštenjem posljedica doći do uzroka, u ovom svijetu, potvrdila kao krajnje pogrešna. Mislim da svijet koji je meni bio dostupan uopće nije imao nikakvu logiku
