Dobar čovjek nije netko tko uspijeva, nego netko tko nastoji.
Integracija ljudi po biološkim, religioznim i sličnim datostima, ljude odvaja. Srodnost se ne stvara po principima biologije.Ja nisam s nekim srodan što je crn ili bijel, nego zato što imamo istomišljenost i komplementarnost, što izvire iz našeg srca i uma.
Isus Krist je dovoljan i preobilan da se osjetim uspostavljen u svojoj nedostatnosti. Dovoljan i kao punina čovještva i kao obećanje božanstva. Meni osobno dosada jedini argument strpljenja i nade, mjesto susreta i razdvajanja, spajanja i razlučivanja. Zapravo jedino istinsko povjerenje i jedini istinski ulog. Sve drugo bila je slama.
Nikad se u kamen ili papir ne uspije utisnuti koliko u živo ljudsko srce.
Savršeno sam svjestan koliko je moja pojedinačna sudbina mala, sićušna i beznačajna za povijest, ali ja prvenstveno imam ne povijest nego sebe. I zato, dok se na planu velike povijesti ispisuje krvava i tragična drama ovoga prostora i vremena, na planu moje osobne biografije ja pokušavam upisati nešto što će mi život i dalje činiti lijepim i znakovitim. To je jedino što pojedinac može i treba, bez obzira na povijesni kontekst i s obzirom na povijesni kontekst.
Sloboda je eminentno stvar svakoga čovjeka. Čovjek je nesvodljiv na geografiju, osim naravno kad sam na to pristane. Ali, onda mu taj pristanak ukida slobodu. Kao i kad pristane biti ograničen na rasu, spol, naciju, pa i religiju, zašto ne.
Svijet smo ti i ja, sva naša ukupnost koja nas konstituira i sva naša konstitucija koja nas čini različitima. I ako nas već nešto čini raznovrsnima, to je želja u tebi da budeš i želja u meni da budem. I sve što nas čini harmoničnim u bilo kojem suodnosu jeste jedan skromni zahtjev: »Pusti me da budem», koji nužno uključuje jednu drugu rečenicu cjelovitog pristanka:»Puštam te da budeš».
Teško je u mraku biti nečije ogledalo.
U trenutku kad nas svi pozivaju na prozor da zajedno gledamornu vremena naprijed ili natrag, radije ostajem u sobi svoga danas,rnzagledan u svoje srce kojemu ni najbolniji ožiljak nikada nijernoduzeo spontanu želju za pulsiranjem koje život znači. A prozoru ću prići kad osjetim da su krila dovoljno očvrsla za let kojemu nikakvo vrijeme i nijedna povijest neće biti prepreka.
Zlo je sve opasnije, a dobro sve ugroženije. To je obvezujuća misao na početku trećeg tisućljeća.
