Božji je zakon savršeno izražen ovom kršćanskom maksimom: “Voljet ćeš Boga više nego samoga sebe, a bližnjega isto kao sebe,” što implicira žrtvovanje sebe i svog bližnjega Bogu. Možda je žrtvovanje sebe ludost; ali žrtvovanje svog bližnjeg je s ljudskog gledišta apsolutno nemoralno.rn
Čovjek uvijek lako vjeruje onome što želi i što se ne suprotstavlja njegovim interesima. Svejedno koliko on inteligentan i obrazovan bio, njegova ljubav prema samom sebi i želja da živi sa svojim susjedima i uživa njihovo poštovanje uvijek će djelovati tako da vjeruje ono što mu je ugodno i korisno.rn
Dok god vjerujemo da mu dugujemo apsolutnu poslušnost, a pokraj Boga i nema druge apsolutne poslušnosti, neminovno ćemo se morati pasivno i bez ikakva otpora podvrći svetom autoritetu njegovih posrednika i izabranika: mesijama, prorocima, božjom voljom nadahnutim zakonodavcima…, predstavnicima i službenicima dviju najvećih institucija koje nam se nameću kao određene božjom voljom da upravljaju ljudima: crkve i države.
Država je autoritet, snaga, ona je razmetanje i opčinjenost snagom. Ona se ne dodvorava i ne nastoji preobratiti: svaki put kad se umiješa čini to nerado; u njezinoj prirodi nije da uvjerava, nego da se nameće i prisiljava. Ma koliko se trudila, ne može prikriti svoje djelovanje zakonitog oskrvnitelja ljudske volje, stalnu negaciju ljudske slobode. Čak i kad naređuje dobro, škodi mu i upropaštava ga upravo zato što to naređuje, a svaka naredba izaziva i potiče opravdan otpor.
Država nikada ništa drugo ne zastupa nego prvenstvo pojedinaca, temeljeno na robovanju svih ostalih.rn
Kršćanin može biti prorok, svetac, svećenik, kralj, general, ministar, funkcionar, predstavnik bilo koje vlasti, žandar, krvnik, plemić, buržuj koji izrabljuje ili podređeni seljak, silnik ili potičinjeni, ali nema prava da se naziva čovjekom, zato što čovjek stvarno postaje tek onda kad poštuje i voli ljudskost i slobodu svih, i kad njegovu slobodu i ljudskost poštuju, vole, potiču i stvaraju svi ostali.rn
Nije li osnova kršćanskog kulta i prvi uvjet spasenja odricanje ljudskog dostojanstva i preziranje tog dostojanstva u prisutnosti božanske veličine? Kršćanin nije čovjek u tom smislu da nema svijesti o ljudskosti i budući da ne poštuje ljudsko dostojanstvo u sebi, ne može ga poštovati ni u drugome.
Ogromna većina ljudi živi u oporbi sa samim sobom i u stalnom nesporazumu; oni to najčešće ne primjećuju, dok ih neki izvanredan događaj ne otkine iz njihove uobičajene opuštenosti i prisili ih da promatraju sami sebe i svoju okolinu.rn
Politika se može sažeti u slijedećem pravilu: “Narod treba držati u jarmu na takav način i opljačkati ga da on ne jadikuje glasno o svom usudu, da ne zaboravi da sluša i da nema vremena da misli na otpor i pobunu.rn
Poštovanje autoriteta je sudbonosni proizvod religijskog odgoja, tog povijesnog izvora sve nesreće, izopačenosti i slugovanja naroda.rn
