Ako naši životi budu izlizani koracima mnogih, ako budu isprani udarcima duša koje smo okrijepili, i oprani suzama, koje smo mi otrli, onda će naš životni put biti doista plodan, a izlizane stepenice našeg života zablistat će u vječnosti.
Jedan topli smiješak, prijazna riječ, ohrabrujuća rečenica, to je duhovno materinstvo. Ili obrisati nekome suzu, rastjerati boru brige s čela, unijeti mir u dušu, potaknuti na životnu radost, probuditi uspavane energije na pozitivan rad, ima li ljepšega predmeta za duhovno materinstvo.
Jedino ljubav može donijeti sreću i pojedincu i čovječanstvu, jedino ljubav može riješiti kaos u svijetu.
Ljubav je jača i mora biti jača od svega. Ona je toliko jaka da može: slabost obući u jakost, malodušnost u samopouzdanje, klonulost u energiju, nepretnost u trijeznost, bojažljivost u srčanost, mekušnost u čvrstoću, lijenost u borbenost, osjetljivost u zaboravljanje na sebe, nesnalažljivost u pokretnost.
Mnogo se lakše živi, mnogo se više može snositi i čitav se život sasvim drukčije promatra, ako je u nama radost. (…) Radost nije izvan nas. Radost je u nama, ako je Bog u nama. Takva se radost ne može izgubiti. Njezin rast ne može nitko ugušiti.
Ne treba bježati od ljudi, svijeta, vremena, već samo od zla u tom svijetu. A drugo je sve naše. I ljudi – Božja djeca. I vrijeme – djelo Božjih ruku. I prilike – Božje pripuštenje.
Razni su načini kako Duh Sveti dušu čisti. Jednom je to bolest, drugi puta nutarnja tjeskoba. Jednom neuspjesi, drugi puta nutarnje krize i nemiri. (…) Sigurno zato i jedino zato da nas iskleše, da nas očisti, da nas formira u skupocjene umjetnine svoje.
Sijanje dobra i ljubavi – to je zapravo duhovno materinstvo i tu ima za svakoga koji hoće tisuću puteva i tisuću, tisuću detalja.
Svaki svoj posao, bio on javni ili privatni, makar i tehnički i mehanički, sitni ili značajni, a pogotovo odgojni, socijalni, karitativni, pa i posve naučni treba da žena shvati materinski.
Znaš li kad najviše uočujemo Božju veličinu? Kad nas sve ovozemske veličine prevare, kad nas izdaju, kad se razočaramo u njima. A kada najviše osjećamo Božju blizinu? Onda kad potpuno spoznamo svoju bijedu, svoju krhkost, svoju nemoć. Našu nemoć i nemoć cijeloga čovječanstva.
