Poljubac je besmrtan.Putuje od usna do usna,vijeka do vijeka,godine do godine.Muškarci i žene skupljaju poljupce,nude ih drugima,aonda umiru u zamjenu.
Ponekad nedjela uspjehe učini časnima.
Ponekad ono štose radi prije 40 godina i danas rade.
Ponosan sam na greške koji mi drugi pripisuju,ali sam manje ponosan na one koje zaista imam.
Porušen je temelj pravice,ako se ne naplaćuje rad po zasluzi,i ako se živi na tuđi račun.
Rekao sam zubara da mi žute zubi. On mi je rekao da nosim smeđu kravatu.
Riječi koje dolaze izravno od ljudi su najveće ... Ako zamijenimo jedan iz vlastitog vokabulara, to nestaje pred vašim očima.
rnŽivot je krug, a vreme voz ..
Roditelji koji su zaboravili čežnje svog djetinjstva - zaboravili kako se igra i mašta - loši su roditelji. Kada dijete izgubi sposobnost igranja, ono je fizički oštećeno i predstavlja opasnost za svako drugo dijete koje mu se približi.
Što je čovjek neinteligentniji, to mu je postojanje života manje misteriozno.
Svijet neće upropastiti oni koji rade zlo, nego oni koji ga nastoje unaprijediti i oni koji ne rade ništa.rn
Ta igra pod prozorom sabirala je u sebi jedan sasvim nov i neuhvatljiv svijet; u njoj zavijalo je bezbroj glasova; i napregnuto dječije uho, izoštreno brusom strepnje i nekog neobjašnjivog, toplog i primamljivog straha, moglo je čuti kako se ti glasovi kovitlaju u nekom čudnom tajanstvenom kovitlacu, zvižde kroz pustaru noći, bolećivo jauču pod strehom i, razbijeni tvrdoćom zašiljenih ledenica požutjelih od dima, cijuču propadajući ka smrzloj zemlji; tu padaju tupo kao ukočene beživotne ptice i razbijeni lijepe se u neku daleku i neuništivu tišinu; tišina je sagrađena iz neizmjerljivog mnoštva glasova, šapuće dijete samo sebi djedove riječi i nekako duboko u sebi osjeća svoju i samo svoju istinu o tome kako su ti glasovi što se, hrleći iz svih krajeva, tjerani vjetrom i razbijani udarom smrzlih grana u visokim hrastovim krošnjama, skupljaju tu pred njegovim prozorom i cvileći iskaču u tišinu kao u smrt, u stvari glasovi onih kojih više nema, pomrlih, onih koji svojim nebivanjem grade smrt, kao što njihovi glasovi, umirući tu pred njegovim prozorom, izgrađuju tišinu, sveprisutnu i glasnu…
Tako da znam što ću učiniti? Ja ću napraviti nešto nečuveno, reći ću istinu.
Teško se odlučuje onaj koji ništa neće.
Tko je zamišljen nije besposlen. Rad može biti vidljiv i nevidljiv.
Tko ne čini ništa za druge, ne čini ništa ni za sebe.
To je činjenica da, ako sam izdvojila Njemačku, naša stopa rasta je preniska i imamo vrlo visoku nezaposlenost.
Tu pod milim bogom ništa ne razumiješ. Jedva shvatiš o kome je riječ, a pogotovo ništa ne možeš doznati o čemu je riječ. Pa čitam te novine i ono što pišu o meni i mojemu stripu; nekakvi rakursi, gore dole, kurci-palci, lijevo i desno, habitus multiplus...!? Pa zbilja poblesaviš. Ta, ne znaš što radiš. I da si malo labilnija ličnost, pakirao bi se put ludnice. E kritika, kritika.
U dvadesetoj čovjek je pun borbe i nade. On želi reformirati svijet. Kad je u sedamdesetoj i on još uvijek želi reformirati svijet, ali on je zna da ne može.
U odgoju svakog čovjeka postoji doba, kada dolazi do uvjerenja da zavist nije ništa drugo već neznanje.