Priče za djecu, u kojoj samo djeca mogu uživati, nije uopće dobra priča.
Publici pokušavam donijeti njihovu dramu-suze i smijeh koji poznaju-njima.rn
Sinoć je u Žepču obijena knjižara iz koje je ukradena jedna moja knjiga. Sumnja je pala na oba čitaoca. Istraga je u toku.
Smara me i onaj sto prića bajke,rna u ilegali sluša narodnjake.
Što najjače u srcu peče, postat će najveća opojnost.
Svačije će djelo, bilo da je to književnost ili glazba ili slika ili arhitekture ili bilo što drugo, uvijek je portret sebe.
Sve ulice nas vrijeđaju rnuvijek istim licima,rna naše duše žeđajurnza beskrajnim vidicima.
Svijet dobiva stariji, bez dobivanja bilo bolje ili lošije, a tako i književnost. Ali ja mislim da je sivilo trenutna pojava koja prolazi za književne studije na sveučilištu konačno će dati svoj korektivne.
Te besmislene jednadžbe, na koju ne postoji rješenje, nazivaju apsurdnosti.
To je priroda umjetnika na pamet pretjerano ono što je rekao o njemu. Književnost je posut olupine muškaraca koji imaju istomišljenika izvan pameti mišljenjima drugih.
Tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu.
U dobroj književnosti, postajem tisuće različitih likova, ali još uvijek sam ja.
U najboljih kritičara koji sluša punu krik čovjeka. Pričaju jedan razlog zašto je važno čitati.
U stvarnom tamnoj noći duše, uvijek je tri sata ujutro, iz dana u dan.
Umjetničko se djelo može konzumirati vjekovima, na njemu se može odgajati. Njime se narod i država mogu ponositi. Zato je pogrešno stimulirati nešto što nema pravih vrijednosti.
Uvijek pišem u trećem licu, i ne mislim da je pripovijedač muško ili žensko. Oni su oboje, i stari i mladi, i mudri i smiješni, i skeptični i lakovjerni, i nevini i iskusni, sve u isto vrijeme. Pripovjedači nisu uopće ljudi, oni su duh.
Volim ljude, a ja ih volim da mi se sviđa, ali sam nositi moje srce, gdje ga je Bog postavio, na unutrašnjost.
Za one koji se slabo snalaze u knjigama uvedene su knjižnice.
Zato što se početak i kraj književnosti susreću u mitu.